Povijest otoka Raba
Povijest otoka Raba seže daleko u povijest – čak 228 godina prije Krista. Rab ima bogatu povijest koja ovaj otok danas čini specifičnim. Miješanje kultura, civilizacija i vlasti dovelo je do različitosti u arhitektonskim stilovima, običajima, načinu obnašanja dužnosti te mnogih drugih aspekata koje danas Rabljani ponosno ističu.
Rana, nepisana povijest
U Arheološkom muzeja u Zadru se čuvaju tragovi najstarijeg doba odnosno oruđe, oružje i oprema izrađena od kamena. Ti ostaci su nađeni na području sjeverne Dalmacije i Kvarnera. U Arheološkom muzeju se između kamenih sjekira, noževa, strelica nalazi i ribarska udica koja je nađena na Rabu što potvrđuje naseljenost Raba od najstarijih vremena.
Najstarija povijest
Prve pouzdane podatke nalazimo u starogrčkim zapisima u putopisima i vodičima moreplovaca. Grčki geograf-putopisac Skilaks Kariandonski je u svojim spisima pisao svoje spoznaje o liburnijskim otocima, među njima i o Rabu. Grčki i rimski geografi su u georafskim spisima spominjali otok Arba, koji je prema svemu sudeći bio baš Rab. Korijen imena Arba dolazi od ilirskog plemena Liburna. Na položaju gdje se danas nalazi grad Rab, nalazilo se predrimsko naselje kojeg su ti Liburni nazivali Arba. Starost imena Arba je teško odrediti, no zna se da se javilo u početku željeznog doba jer su pronađeni ostaci naselja iz tog perioda. Liburnsko-Ilirski naziv Arb nosi značenje zelen,pošumljen, mračan što se protumačilo kao “Crni otok” a taj naziv je najvjerojatnije označavao crnogorične šume koje dan danas nalazimo na otoku Rabu. U latinskim spisima od 1. St poslije Krista nalaze se nazivi Arbe, Arbiana, Arbitana i najčešći Arbum. Arbum su Slavenski Hrvati preinačili u duhu starohrvatskog u Rab, prema spisima to se dogodilo već 7.stoljeću poslije Krista, kada su prvi Hrvati došli u Hrvatsku. Najstariji pouzdani spis u kojemu se prvi put službeno spominje naziv Rab jest latinska isprava o utemeljenju franjevačkog samostana sv. Eufemije u Kamporu, a ona datira iz 15. Stoljeća. Rab je u svojoj najranijoj poznatoj povijesti bio pod vlašću Rimskog Carstva i Slavena.
Rab u vrijeme hrvatskih vladara
U 9. Stoljeću, pod vladavinom kneza Branimira, Hrvatska je postala samostalna država. Otok Rab je u to doba knezu Branimiru, kao samostalnom vladaru, plaćao sto zlatnika nameta. Kršćanska vjera je tada već bila prihvaćena među Hrvatima, obzirom da su Ćiril i Metod već tada putem crkvenih knjiga pisanih na glagoljici širili kršćansku vjeru. Nakon Branimira, primorski gradovi i otoci, među kojima je bio i Rab, padaju pod vlast Bizanta – sve do prvog hrvatskog kralja Tomislava, odnosno 925. Godine. Nakon njegovog dolaska, Rab je postao autonomna općina koja je samostalno vodila grad, imala svoj statut te samostalno sklapala trgovačke ugovore. U to doba se na zapadnoj obali Jadrana javlja nova sila – Venecija odnosno Mletačka Republika. Hrvatski vladari su ulagali velike napore kako bi spriječili dolazak Mlečana na hrvatski dio Jadrana. U 11. Stoljeću su Mlečani dva puta zauzimali Rab i dalmatinske otoke. U vrijeme najmoćnijeg hrvatskog kralja – Petra Krešimira IV, Rab i cijela Dalmacija postaju sastavnim dijelom Hrvatske Kraljevine. 1059. Godine rapski biskup Drago je pozvao na Rab svećenike benediktinskog reda te im u Supetarskoj Dragi poklonio veliki posjed. Oni su tamo izgradili crkve sv. Petra i sv. Ciprijana. Darovnica biskupa Drage je potvrđena od strane Petra Krešimira IV. Benediktinci su mnogime pridonijeli širenju kulture na Rabu, za što postoje zapisi i arhitektonski ostaci koji se danas čuvaju u crkvama i samostanima diljem Raba.
Rab u vrijeme Hrvatsko-ugarskih Kraljeva i Mletačke Republike
Nakon izumiranja hrvatske dinastije, područjem tadašnje Hrvatske zavladali su kraljevi Arpadovci i kasnije Anžuvinci. Najpoznatiji Arpadovac je bio Koloman, koji je poveljom iz 1111.godine potvrdio Rabu povlastice koje je donio Petar Krešimir IV te rapskoj crkvi poklonio skupocjeni križ. Bela IV, iz dinastije Arpadovića, se 1241. Bježeći pred Mongolima sklonio na Rabu. U periodu Arpadovića, Dalmaciji i Kvarneru nije predavano previše pažnje – što su Mlečani iskoristili i širili svoj utjecaj tim prostorima. 1358. Godine Ljudevit Veliki, iz dinastije Anžuvinaca, je oslobodio Dalmaciju i Kvarner mletačke vlasti. Nakon smrti Ljudevita Velikog, Mlečani su ponovno pošli u pohod na Dalmaciju i Kvarner te ponovno osvojili prostor čiji su vladar bili sve do propasti Mletačke Republike u 1797. Za vrijeme Mletačke Republike, Rab je postao bitno trgovačko središte.između istoka i zapada. Rab je posjedovao jaku trgovačku mornaricu, razvio se ekonomski i kulturno, a stanovnici su živjeli u izobilju i blagostanju. Za to vrijeme, na Rabu je živjelo okvirno 10000 ljudi, a u gradu Rabu otprilike polovica tog stanovništva. Otkrićem puta za Indiju Mediteran gubi na važnosti u trgovačkom prometu, te Rab, zajedno s većinom jadranskih gradova, polako počinje siromašiti i propadati.
I 1456. Rab je snašla velika nesreća-epidemija kuge. Južni dio grada Raba – Kaldanac je najviše stradao, a obzirom da su se stanovnici iseljavali na obližnje kopneno područje ili obližnje otoke, taj dio se više nikada nije u potpunosti oporavio. Rab je pod vlašću Mlečana bio do 12.svibnja 1797. Kada je došao Napoleon. Rab je nakon pada Napoleona pao u ruke Austrije, pod čijom je vlašću bio do 1921. Kada je pripojen tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Novija povijest Raba
Između svjetskih ratova, otok Rab je razvijao turizam, industrija nije bila razvijana. Stanovništvo Raba se uglavnom bavilo poljoprivredom. Velik broj mladih ljudi iselio je na kopno u potrazi za školovanjem i poslom. U to doba Rabljani su bili u većem broju skloniji antifašizmu. Nakon što je Njemačka napala Čehoslovačku, antifašizam je rastao. U doba 2. Svjetskog rata, Rab su okupirali Talijani. U Kamporu su osnovali ozloglašeni koncentracijski logor čiji se ostaci dan danas nalaze pokraj Kampora. 19.ožujka 1944. Godine Italija je kapitulirala, a Rab je postao slobodan nakratko. Okupatori Nijemci i Ustaše su držali punu kontrolu nad otokom avijacijom, brodovima te pješadijom. Turizam je u to vrijeme slabio jer je cijela Europa patila od posljedica ratovanja. Rabljani su većinom nastavili s radom u poljoprivredi i ribarenju, no gradili su ceste, škole i ostalu infrastrukturu. Raspadom Jugoslavije, te proglašenjem Hrvatske kao nezavisne države, 25.1.1991., Rab je postao dijelom Republike Hrvatske te ostaje dijelom i danas.
